Franjo Malin (9. avgust 1884. – 20. decembar 1955), publicista, profesor, pisac, kulturni poslenik, sokolski funkcioner, jedan je od osnivača, prvi kustos i upravnik tadašnjeg Muzeja Matice srpske. Kao aktivni učesnik u radu Matice srpske predložio je 1932. godine da se urede Matičina arhiva i muzej. Naredne godine u proleće 1933. inicijativa za otvaranje muzeja je počela da se realizuje. Na predlog Muzejskog odbora prilikom osnivanja Muzeja Matice srpske (30. marta 1933) Franji Malinu je s punim poverenjem poverena dužnost kustosa i upravnika, koju je s velikim uspehom obavljao do izbijanja Drugog svetskog rata 1941. godine. U tom svojstvu, raspolažući vrlo skromnim materijalnim sredstvima, sa svega dva pomoćna službenika, Malin je vršio svoju dužnost vrlo savesno, preduzimljivo i sa puno ljubavi. Potpomognut od članova Muzejskog odbora, znatno je doprineo uspešnom formiranju Matičinog Muzeja, koji se tada razvijao jedino zahvaljujući razumevanju tadašnje uprave Matice srpske. To je bio prvi muzej u Novom Sadu. Tridesetih godina prošlog veka Malin se angažovao u Matici i na drugim njenim kulturnim i naučnim akcijama: bio je i bibliotekar i vodio poseban inventar Galerije likovnih umetnosti Matice srpske, koja je tada, 1933. godine, raspolagala sa oko 200 umetničkih dela. Već tada, u okviru Muzeja mogli su se sagledati obrisi buduće samostalne Matičine ustanove – Galerije Matice srpske.

Milenko Šerban (4. april 1907. – 30.  jul 1979) slikar, scenograf, likovni pedagog i prvi posleratni kustos i upravnik Galerije Matice srpske. U tadašnjem Muzeju Matice srpske Milenko Šerban je najpre radio kao restaurator (1935–1936), kada je pod nadzorom slikara Uroša Predića restaurirao nekoliko oštećenih slika. Na zajedničkoj sednici Upravnog i Književnog odbora Matice srpske (1945) izabran je za kustosa, a iste godine je postao član Muzejskog odbora, dok je na funkciji upravnika bio tokom 1946. godine. U periodu posle Drugog svetskog rata, Galerija Matice srpske je značajnu pažnju usmerila na sakupljanje i izlaganje umetnosti 20. veka, čiji je jedan od glavnih predstavnika bio i slikar Milenko Šerban, koji je pripadao generaciji umetnika koja je doprinela formiranju modernog srpskog i jugoslovenskog slikarstva dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka. Prikupljanje i popunjavanje fonda Galerije delima savremenih vojvođanskih umetnika u velikoj je meri zasluga delovanja Milenka Šerbana, kao i njegovog naslednika Milivoja Nikolajevića. Snažan pečat ostavio je svojim radom u reorganizaciji tadašnjeg Muzeja Matice srpske, kao i u konstituisanju Vojvođanskog muzeja i sređivanju njegove prve stalne postavke.

Milivoj Nikolajević (24. mart 1912. – 27. avgusta 1988), slikar, likovni pedagog, upravnik Galerije Matice srpske, osnivač Akademije umetnosti u Novom Sadu i predsednik Matice srpske. Na čelu Galerije Matice srpske bio je od 1947. godine, te je kao prvi upravnik ove ustanove postavio temelje njenog delovanja koje je sprovodio gotovo tri decenije. Doprineo je preseljenju Galerije u sopstvenu zgradu na Trgu galerija i bio autor prvih stalnih postavki i monografskih studija. Proučavao je, a zatim i predstavljao, srpsku umetnost prošlih vremena na savremen način i zalagao se za njeno bolje pozicioniranje u društvu. Kreirao je izlagačku politiku Galerije, trudeći se da organizuje bar dve izložbe godišnje: jednu istorijsku, monografsku ili tematsku iz prošlih epoha i jednu savremenu iz aktuelne umetničke prakse. Takvom politikom dao je veliki doprinos, kako proučavanju umetničkog nasleđa, tako i popularizaciji savremenog stvaralaštva kroz grupne izložbe vojvođanskih umetnika i njihove samostalne retrospektivne izložbe. Uspostavio je saradnju sa srodnim muzejskim ustanovama u tadašnjoj državi Jugoslaviji i Komisijom za kulturne veze s inostranstvom. Tako je izlagačku delatnost u Galeriji obogatio međunarodnim izložbama, s jedne, i omogućio prezentaciju nacionalne likovne umetnosti u inostranstvu, s druge strane. Svojim angažmanom doprineo je uspostavljanju Galerije Matice srpske kao samostalne ustanove visokih profesionalnih standarda. Ustanovljenim programom postavio je osnovni model za rad Galerije u narednim decenijama koji i danas sledimo.

Radivoj M. Kovačević (7. novembar 1914. – 17. januar 1992), referent, kustos, pomoćnik i v.d. upravnika Galerije Matice srpske. Na poslovima obnove i popunjavanja umetničkih zbirki Galerije, prvobitno je radio kao pomoćnik kustosa, a potom i kao referent i kustos (1950–1958). Krajem 1957. zajedno sa Milivojem Nikolajevićem, Olgom Mikić i Miodragom Kolarićem izvršio je odabir, razvrstavanje i raspoređivanje eksponata po izložbenim prostorijama u renoviranoj zgradi Galerije Matice srpske, nekadašnjoj Produktnoj berzi. Dve godine kasnije (1959) postao je pomoćnik upravnika Milivoja Nikolajevića, a potom je postavljen za v. d. upravnika (1976–1979). Pokazao je veliki smisao za razvijanje raznovrsnih i specifičnih galerijskih poslova: radio je na organizovanju velikih studijskih izložbi starog srpskog slikarstva i stvaranju zbirki srpskih bakroreza 18. veka i kopija zidnog slikarstva 18. i 19. veka. Svojim obrazovanjem i radom doprineo je da se u zemlji i inostranstvu afirmišu izuzetne vrednosti umetničke zbirke Galerije, kao i tradicija i kultura ovog podneblja. Njegova posebna zasluga je utemeljivanje i razvijanje galerijske pedagoško-propagandne službe. Još kao pomoćnik upravnika nastojao je da ovu važnu delatnost što više razvije i obogati. Zahvaljujući njegovim naporima Galerija je učvrstila svoje mesto u grupi najpoznatijih kulturnih ustanova tadašnje Jugoslavije, što je doprinelo njenoj afirmaciji u široj javnosti.

Milan Solarov (2. januar 1933. ‒ 29. septembar 2019) umetnik, profesor Univerziteta, teoretičar umetnosti i upravnik Galerije Matice srpske (1979‒1983). Nakon završenih studija istorije umetnosti radio je kao docent, vanredni i redovni profesor Metodike nastave likovne kulture na Likovnom odseku Akademije umetnosti u Novom Sadu (1977‒1998). Na mesto upravnika Galerije postavljen je 1. marta 1979. godine, nakon penzionisanja Radivoja Kovačevića. Milan Solarov je tokom svog mandata u Galeriji stavio akcenat na propagandno-pedagoški rad, a zahvaljujući njegovom zalaganju formirana je prva Pedagoško-propagandna služba. U tom pravcu je usmerio i izložbenu delatnost. Tokom 1982. godine započeta je realizacija manjih putujućih izložbi („Razumevanje slikarstva Đure Jakšića”, „Slike i crteži Uroša Predića iz kolekcije Galerije Matice srpske”, „Slikarska porodica Aleksić – Nikola, Ivan, Dušan i Stevan” i dr.). Akcenat je bio na izložbama iz fonda Galerije koje su imale za cilj da predstave i popularišu dela i učine ih dostupnim široj javnosti, ali i da kulturu, umetnost i obrazovanje prenesu putem umetničkih dela u manje sredine. Ovakav pristup bio je potpuno u skladu s društvenom ulogom muzeja za koju se zalagao Solarov. Kao umetnik izlagao je na brojnim izložbama kako grupnim, tako i samostalnim. Učestvovao je na izložbama svetske smotre modernog crteža u Barseloni, Navari i Pamploni. Bio je član Udruženja likovnih umetnika Vojvodine i Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA. Dobitnik je nagrade Novosadskog salona (1985).

Olga Mikić (24. oktobar 1928. – 16. oktobar 2018), istoričarka umetnosti, prva kustoskinja Galerije Matice srpske u sadašnjoj zgradi na Trgu galerija, upravnica Galerije (1983‒1988). Po završetku studija istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1952), zaposlila se početkom 1953. godine u Galeriji Matice srpske kao kustoskinja-pripravnica. Po preseljenju Galerije Matice srpske iz zgrade Marije Trandafil u novu zgradu nekadašnje Produktne berze 1958. godine, učestvovala je u postavci nove stalne izložbe srpskog slikarstva i grafike od 17. do 20. veka. Uz redovna napredovanja u struci u Galeriji je provela ceo svoj radni vek do odlaska u penziju 1989. godine. Područje njenog stručnog interesovanja bila je srpska umetnost od 17. do 20. veka. Najviše se bavila srpskim slikarstvom 18. i 19. veka na području nekadašnje Karlovačke mitropolije. Prvih godina po dolasku u Galeriju aktivno je učestvovala u obogaćivanju galerijske umetničke zbirke obilaskom i rekognosciranjem područnog terena radi otkupa umetničkih dela iz privatnog vlasništva i dugoročnih pozajmica iz društvene svojine, kako bi ova nekada skromna likovna zbirka, decenijama prezentovana u okviru Muzeja Matice srpske, postepeno dobila izgled kompletne galerije novije srpske umetnosti od 17. do 20. veka. Njen istraživački rad rezultirao je brojnim izložbama i studijama, a objavljeni podaci su u najvećem broju do tada bili nepoznati.

Leposava Šelmić (3. oktobar 1944. – 30. septembar 2002), magistar istorije umetnosti, rad u Galeriji je započela kao kustos 1970, a zatim nastavila kao njen upravnik od 1988. do 2002. godine. Iako se na čelu Galerije Matice srpske nalazila u teškim istorijskim vremenima, uspevala je da oko Galerije okupi širok krug dobrotvora, darodavaca, pokrovitelja i poštovalaca. Velikim ličnim i profesionalnim ugledom vrsnog istoričara umetnosti doprinela je da mnogi dobrotvori i darodavci Galeriji poklone umetnička dela od značaja za istoriju i kulturu srpskog naroda. Na taj način se uvećavao i obogaćivao umetnički fond i proširivala izložbena i izdavačka delatnost Galerije. Dogradnjom nove izložbene sale na drugom spratu, za javnost otvorene 1992. godine, uvećan je prostor stalne postavke, što je omogućilo njeno hronološko proširenje i izlaganje umetničkih dela prve polovine XX veka. Poštujući i ističući zasluge prethodnih generacija, naročito je insistirala na obradi i publikovanju kolekcije Galerije Matice srpske, kao i na naučno-istraživačkom radu na srpskim pravoslavnim svetinjama u Rumuniji, Mađarskoj i Pokrajini Vojvodini. Pored rezultata u stručnom muzeološkom i naučno-istraživačkom radu, Leposava Šelmić je svojim organizacionim sposobnostima i ličnim autoritetom doprinela afirmaciji Galerije i Matice srpske u celini, o čemu svedoče značajna priznanja kojima je Galerija odlikovana tokom njenog mandata: Orden Svetog Save II stepena 1990. godine i Orden Vuka Karadžića I stepena 2002. godine.

Branka Kulić (7. septembar 1950) istoričarka umetnosti, muzejska savetnica i upravnica Galerije Matice srpske. Celokupnu profesionalnu karijeru posvetila je radu u ustanovama zaštite kulturnog nasleđa. U Galeriji Matice srpske je od 2001. godine radila na poslovima pomoćnika upravnika, a od 2002. do 2010. kao upravnik. Tokom osam godina rukovođenja Galerijom učinila je mnogo na unapređenju delovanja Galerije u cilju formiranja savremene i aktivne nacionalne muzejske ustanove. Predano je radila na popunjavanju umetničkog fonda, kreiranju izložbene i izdavačke delatnosti i formiranju novih stalnih postavki. Takođe, posvećeno se bavila istraživanjem istorije i istorije umetnosti fruškogorskih manastira o kojima je objavila više monografija i studija, proučavanjem nacionalne istorije umetnosti 18. veka i opsežno je pisala o kulturnim dobrima u Vojvodini, posebno dvorcima i letnjikovcima kao posebnim fenomenima. Podjednaku pažnju posvetila je i obrazovanju stručnih kadrova nesebično prenoseći svoja iskustva i znanja na mlađe kolege. I nakon odlaska u penziju (2010) nastavila je aktivno da deluje kao članica Upravnog odbora Matice srpske, Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, i kao predsednica Upravnog odbora Galerije Matice srpske. Svojim bogatim iskustvom, kreativnošću i znanjem, svakodnevno doprinosi radu ovih značajnih kulturnih ustanova i unapređenju struke u oblastima zaštite i prezentacije kulturne baštine.